.. idem tamo gdje je sve po mom! (:

Dobrodosli na moj blog ludila...


20.08.2009.

Heeeeeeeeeeeeeeeeeej (:

Sjeca li se ko mene ?
Niko.
Bilo ko?
Mozda ti ?
Ma ne..
Polako.. sjetit ce te (:
kaz aj em bek agen! :D

19.05.2009.

Ironija zivota.

I posljednja svijetla se polako gase.
Mrak okruzuje tamnicu i pritisce zidove blize njemu.
Cuje kako dise.
Cuje kretanje strazara u sjevernom krilu, nedaleko od njega.
Resetke su postale tijesne. Previse tijesne.
Osjeca starh. Ponizenje. Osjeca zelju za vanjskim svijetom, a isto tako ga se i plasi.
Razmislja o suncu koje nije vidio vec.. hmm.. ne znam ni on sam.
Ovdje, tu, je vec jako dugo. Prosla su ljeta i zime, a da on nije vidio niti jednu zraku sunca, niti jednu pahulju. Nista.
Ovi izblijedjeli sivi zidovi postali su njegova svakodnevnica. Zeleni pod jedini put kojim se vec dugo seta, a presao ga je puno puta.
Sutra on izlazi. Da li to zeli ? Naravno da zeli, ali se plasi...
Godina za godinom je prolazila, a on je iz svake minute u minute sve vise prezirao ovaj unutrasni svijet, svijet iza resetaka. Svijet koji je sam sebi skrojio. On je kriv sto je tu. Sto lezi na starom,ofucanom duseku prepunom necijih grijeha. Koliko ih je vec ovdje bilo ? Koliko ih je zlo pocinilo? Ali niko nije uradio ono sto je on. Niko.
Sunce vec polako baca svoje prve iskrivljene zrake. On ih ne vidi. Ali osjeti, po prvi put osjeti ih. Zna da svice.
Lagano i necujnim krocima dize se kreveta i koraca prema najtamnijem uglu njegove tamnice.
Na zelenom podu nesto sija. Lagano se spusta i uzima je.
Uzima njegov jedini izlaz.
Kukavica je i zna to, ali mora. Moram govori glasno u sebi , ali glas kao da mu se odbija od zidove i ponovo vraca u njegovu svijest. Da, moram! Ovo je moj jedini izlaz.

Zabi spicu u vrat, ubrizga sok zla i jedinog izbavljenja u vrat.. i.. i gotovo!

Da, imao je priliku za izlaz.
Dobio je novu sansu da popravi one greske, stare i izblijedjele greske kojih se vecina vec nesjeca. No, nije ima snage, hrabrosti da se suoci sa zivotom izvan ove tamnice,ovog zla. Ne, on nije kukavica.. On, zapravo shvaca da su ovi grijesi teski, preteski da ih slobodan nosi na plecima. Drugi su mu oprostili, ali on sam sebi ne moze, niti ce to ikada moci.
Sudili su ga, i sad mu oprastaju, ali tek sada je on dosao pred svoj sud u kojem je on sudija i nema drugih. On sada daje zavrsnu odluku.

22.03.2009.

in Love with the sun.*

Sunce hvala ti sto si izasao za mene.. Sunce obecajem misli su mi pozitivne! (:

11.03.2009.

Bog je Snob!

Okruzena sam tisinom.
Jedino sto cujeme je zujanje kompjutera, a cak i ono pocinje polako da blijedi, da se stapa sa ovom mrtvom tisinom.
Dan je jako ruzan. I tuzan.
Bas je fuj.
Ova frustrirajuca kisa ne prestaje da pada. Strasno mi de na zivce.
Tmurni oblaci puni smrti i osjecaja usamljenosti nadvili su se na nebo i citav svijet obojili crnom bojom.
Mrzim kisu. Ne zelim da pada.
No sada kada gledam iz ove perspektive kisa je samo jedna sitna.beznacajna pojava.
Ono sto me je jos vise razalostilo i ucinilo ovako nesretnom i praznom jest smrt jedne jako mlade osobe.
Dosla sam iz skole. Bilo je nekih sest sati. Kao i inace prva zaokupacija koju bi u tom trenutku pronasla bio je moj kompjuter. Msn je bio prepun dosadnih ljudi sa kojim nisam imala ni zelje, ni volje razgovarati i voditi one prazne razgovore prepune nicega. Tako da sam ostala na msn-u krijuci se pod appear offline. Otisla sam na facebook. Na mojoj naslovnici prva stvar koju sam mogla ouciti jeste jedan mali kometar koju je neka "x" osoba ostavila nekoj "y" osobi. Pisalo je R.I.P. Te rijeci zaokupirale su svu moju paznju pa sam odlucila da otkrijem o cemu se zapravo radi. Ali sada bolje da nisam.. Citajuci komentare, gledajuci slike, citajuci rijeci tako mladih ljudi, rijeci pune patnje, agonije, ljutnje.. Ljutnje zbog njenog odlaska. Suze su mi krenule na lice. Nisam mogla prestati plakati. Ljuta sam na Boga.
Gledam sliku. I znas sta vidim ? Vidim jedno prelijepo lice. Lice puno entuzijazma. Oci koje zrace jednom pozitivnom aurom. Oci iz kojih frca iskra dobrote i plemenitosti. Vidim dobru osobu. A ti si je uzeo.. Uzeo si je ljudima kojima je jako potrebna. Uzeo si je njenim ucenicima. Muzu. Porodici. Ali ono najgore je uzeo si majku. Majku dvoje male djece. Djece koja ce sada morati da raste bez nje, koja je se mozda nece ni sjecati. Nece znati ko je bila njihova majka. Nece. Znas li zasto ? Zbog tebe.. Eh, da. Zbog toga ja tebe mrzim.

Jedan od razloga zbog kojih ovo sve pisem jeste snobovski Bog.
Inace.. ja ovu osobu nisam poznavala. Cak je nisam nikad ni vidjela. Znam samo da je bila nastavnica engleskog jezika i da su je svi jako puno voljeli. Ali isto tako mogu vam sa sigurnoscu reci da je njena smrt probudila najdublje emocije koji su vec dugo zakopane u meni.
Vec dugo nisam plakala, a sad ronim suze zbog Tebe.
Jos jednom...
Zao mi je.

21.02.2009.

Ja i Oni.

Sjedim u toj zadimljenoj prostoriji bez skoro imalo kisika. Jedine zalihe dolaze sa blagim vjetrom,koji je pronasao put u sobu kroz oskrinuti prozor.
Slusam te ne razumljive price. Zapravo vise njih. 
Gledam oko sebe i vidim grupe beznacajnih patuljaka kako vode kolo u serpi vruce vode. Uskoro ce se voda razliti i oni ce svi isplivati iz serpe, a ona vrela vode prelit ce se preko mene i postat cu zarazena tom beznacajnom za mene frustrirajucom pricom.
Ako sam dobro  vidjela ( zbog velike kolicine duhana u prostoriji ) to vam izgleda otprilike ovako.
Postoje tri grupe patuljaka.

Prva grupa.
Grupa usminkanih propalica.

Druga grupa
Grupa siromasnih pametnjakovica.

Treca grupa.
Ja.


20.02.2009.

jah jah !

Nakon duzeg odsustva vracam se u punom sjaju agonije !

10.12.2008.

propast!

Tako beznadno cekam tvoj poziv. Bilo sta.
Odgovor.. rijec.. nesto!
Gledam u onaj glupi mobitel svake jebene sekunde.
Prevrcem mislim.
Pitam se gdje si ? Skim si ? Sjetis li me se barem na trenutak ?
Mrzim te zbog ove konfuzije i neizvjesnosti.
Gradim neku pricu u sebi, kako ce sve biti dobro.. kako ce doci onaj dan! Znas onaj o kojem sam ti sinoc pricala.. Nadam se.. Ali da li su to samo uzaludna nadanja i zelje otpuhane u nepoznato, u nesto uzaludno, nepostojece i nebitno..

a ja tebe volim !

08.12.2008.

Volim te !

Hoda cestom samoce.
Cestom bez kraja.
Bez imena.
Cestom naslikanom njenom patnjom.
Hoda i slusa kisu kako sapuce. Tako jako pada, to ne moze biti saputanje, to su krici izgubljene duse koja doziva upomoc. Jedne izgubljene duse kakva ce i ona sama postati.
Koraci su joj teski, uzdasi sve slabiji.
Crna kosa pada joj na oci i prekriva njeno lijepo lice. Nevino lice.
Puse hladan vjetar. Hladan kao smrt.
Trese se.
Gubi se u stvarnosti. Vise nista ne vidi, ne cuje, ne osjeti ni onu hladnocu.

Ona umire ...

08.12.2008.

a koji si ti?

U ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi.
Postoje patnici i veci patnici.
Patnici su oni koji ovaj zivot gledaju kao kantu za otpatke.Nesto jako ruzno i neugodnog mirisa.Za njih je zivot samo jedna besmislena sitnica, kojoj se nadaju da ce sto prije zavrsiti. Gube se u vremenu i prostoru, lutaju atmosferom...  Oni gledaju al ne vidi, vide zapravo samo ono sto zele. Ustvari ni to ne vide. Kako neko bezosjecajan i sa fobijom od zivota moze vidjeti i razaznati. Njima je sve ili bijelo ili crno. Pokusavaju da cuju,ali ne mogu. Njihovo razmisljanje svodi se na razmisljanje izmedju dvije vrste carapa.



Veci patnici.
Njima je teze u zivotu.
Oni nisu kao obicni smrtni patnici, oni su besmrtni i to im daju tu car,draz..
Oni pokusavaju da od zivota udahnu ono najljepse,najbolje, ali ne mogu! Ne mogu od ostalih, jer uvijek se mora stvoriti ona "druga" grupa ljudi,grupa besmrtnika, koja tu samo sluze da pokvare svu tu zabavu. Medjutim oni se idalje trude. Zele da iskuse od zivota sve. Ne nadaju se smrcu, jer oni su ipak besmrtni, samo malo drugaciji besmrtnici od drugih. Besmrtni su jer nece umrijeti u zivotu, u cemu ce umrijeti ne znam. Umrijet ce u necemo svom.
Oni sade svoj zivot,svoj svijet,svoje razmisljanje,mastanje,svoju nadu.. i trude se da se ne izgube u ovom svijetu prepunom patnika i zivih mrtvaca.

06.12.2008.

Ostavljam ono nesto moje,lijepo,drago,magicno,savrseno,nespretno,voljeno...

Da, znam.
Jasno mi je.
Njen si.
A zapravo kad bolje razmislim nisi.
U principu jesi.
Kad vratim film ona te je prvog imala.
I sad te voli, iako je to gotova prica.
Svrsena.
Ali,
Njen si.
Ne mogu joj to napraviti.
Volim te, ali Ne !

01.12.2008.

Leave me alone , you fuckin' bitch !

Gledam kako prolazi i ovaj sasvim obican i beznacajan dan. Skoro isto kao i drugi. U cemu je razlika? Nema je..
I da.. ide to ovako.. pazljivo me sad slusaj....

Dan je bio prazan, sa onim istim histericnim bolom, i istom sebicnom tugom. Osjecaj samoce i beznadnosti bio je moj vjerni pratilac, moja sjenka. Hodala sam mokrim,prasnjavim asfaltom i udisala onaj prljavi gradski zrak. Svaki udisaj prodirao je moja pluca. Nastavila sam hodati..
Kisa je lagano padala.. Necujno.
Sve je bilo tako mirno, tiho, tmurno, beznacajno..  Svaki moj pogled prema nebu stvarao je jos vecu tugu. Osjecaj samoce. Sama sam na svijetu.. Okruzena sam ljudima, ali beznacajnim ljudim. Ljudim koji gledaju, a ne vide, slusaju, a ne cuju, dodiruju , a ne mogu da osjete dodir zivota. Beznacajni su za mene i za moj svijet. Oni prljavim rukama dodiruju, okrutnim pogledom gledaju. Ne zelim da su tu. Tu oko mene. Ne zelim! Oni meni nista ne znace.. ne zelim da slusam njihov beznacajni razgovo o ljubavi, o sreci koja ni ne postoji u njihovom zivotu, to je samo ona beznacajna krupna sitnica. Oni stoje na vrhu u zadnjoj beznacajnoj sobi. Bacaju pogled visoko a nisko vide. Tako su jadni. Ja nisam kao oni. Nisam ni bolja. Samo vidim, cujem, znam i osjetim... ja nisam beznacajna.

Zato bjezite ! Svi !

01.12.2008.

aj em bek! agen!

Vracam se na scenu propasti, maste, zelje, pozude...

27.09.2008.

Znaci,slusaj me sad..

Pogledali su se. Nisu znali sta da kazu,sta da rade.. ali njihov pogled govorio je sve. Znao je da je to posljedni put da je vidi. Taj okrutni svijet razdvojio ih je. Srce im se cijepalo. Ruke su drhtale. Usta su ostala nepomicna. Nisu imali rijeci. I dalje su se samo gledali,i preklinjali citav svijet. Mrzili su ih sve. Prijatelje,roditelje.. Sve do jednog. Jer svi su oni bili protiv njih dvoje. Niko nije shvatao tu ljubav,tu vezu,taj neobican smisao njihovog zivljenja. A sad.. sada nemaju za sta da zive. Gube jedno drugo... Gube zauvijek.
Srce im ubrzano lupa.. dosao je taj trenutak da se zauvijek oproste,ali ne mogu.. Gledaju se. Mogli bi ovako citavu vjecnost,ali voz je tu i vrijeme je za polazak. On sada mora da ide. Uhvatio ju je za ruku,i pomilovao po kosi. To ju je prozelo trncima. Sapnuo joj je na uhu da je voli. Ona je samo sutila...
Pogledali su se jos jednom. Zelio je da mu nesto kaze,bilo sta, a ne da tako samo stoji i gleda kako on odlazi tamo gdje ga nikad nece vidjeti,niti pronaci. Popeo se na voz i sjeo u svoj kupe. Pogledao je kroz prozor,ona je idalje stojala na istom mijestu, sa onim istim tuznim djecijim pogledom,pomalo glupavim i bahatim, ali tako unistavajucim i razarajucim za njegovo srce da je vise nije mogao gledati. Voz je krenuo,a ona je samo pustila suzu. Nije imala nista vise da mu kaze.

30.06.2008.

More,more xD Here I Come ! :)

Eh,
veceras idem na more :)
Jeeej,Can't wait!
Biti cu nekih 14-15 dana,tako da me nece nikako biti na bloggeru :((
..smrc..smrc..smrc..
Ali vratit cu se JA!
Eh onda tek slijedi onaj pravi *moj* post,na kakve ste vec navikli!!
Malo sam se uposljednje vrijeme ulijenila,ali sad cu se na moru odmoriti,napuniti svoje baterijeee..i bit cu ona stara,cak i bolja :)
Ugl da ne duzim..
* * Ljubim vas sve puno,punoo * *
A posabno :
*sretnic4
*shena
*DrownedSoul
*DijeteCvijecha
*UnderRainbow
*BrokenHeartLady (koja je vec na moru )
*Baby0
*HappyCheljade
*RainbowRenata <3 <3
... itd. Fkt ne mogu pisati,napisala sam samo neke moje bloggerke kojih sam se u ovom trenutku sjetila,SORRY ako sam slucajno koga zaboravila :) *Ne zamjerite!*
Iiiii jos jednom Volim vas sveee!! <3

21.06.2008.

Angel in disguise **

Nosi tu masku vec godinama. Predugo. Nosi je kako zna za sebe. Ne moze je skinuti,plasi se. Plasi se reakcije ljudi. Svi je znaju bas takvu,maskiranu i laznu. Mozda nisu spremani da upoznaju njeno pravo lice,istinitu nju ,mozda je pak bolje da za njih ostane maskirana. Tajna i cudna. Plasi se citavog svijeta oko nje. Sve joj je cudno i strasno. Trudi se ,pokusava da se prilagodi svemu tome,ali i kad uspije opet ne zeli da bude dio te ekipe.
Ona ima svoj svijet okruzen njenom mastom. Niko ga ne moze srusiti,niko ne moze uci u taj njen svijet. On je tajna za sve druge ljude. Ali ona nije sama na tom svijetu. Postoje i druge osobe.. Ona,osoba koju vidi u ogledalu, sjena koju sunce stvara svojim zarkim zrakama.. i mnoge druge. Sve te osobe su dio nje. Dio koji je davno nekad izgubila. Koji sada ne postoji u realnom svijetu.Ona je kompletna samo u svom imaginarnom mjestu,i nigdje vise.
Maska ce ostati.Nece je skinuti. Previse se boji .Kukavica je. Nema hrabrosti,srca... Mozda pak nekad skupi...

18.06.2008.

... nastavak.

... i da.
Kao sto sam vec rekla,u meni kao da postoje,i zive dvije osobe. Jedno je tijelo,a dvije su duse. Nemirne duse. Razlicite. Jedna mi se svidja,a jedna ne... Ne mogu to shvatiti,ne mogu sebe shvatiti,ne mogu nista shvatiti. Sve mi je cudno,svemu se cudim. Svakim danom sve je drugacije. Nekad bolje,nekad gore.. Nekad mi se cini da je zapravo samo gore,da se nista ne mjenja na bolje,samo jos vise raste ta gorcina,ta mrznja. Prema ljudima,prema zivotu,prema sijetu.. prema svemu! Tesko je gledati taj svijet oko sebe,a znati da ne mozes pomoci. Ne mozes ni prstom mrdnuti. Nista. Samo mozes mirno sjediti i posmatrati nepravdu,bol,patnju.. Gledati kako je drugi prozivljavaju,kako teske suze padaju. Boli te to i gledati. A onda kasnije,sve to isto desi se i tebi,pa onda oni tebe gledaju. A nitko nece,ne zeli da pridje, da ti pruzi ruku i digne te sa zemlje,sa dna, pomogne ti da ustanes i da krenes dalje.. Ne,nitko to nece uraditi! Mozes sjediti,gledati,,moliti za pomoc,ali tvoj glas,tvoje molbe otice u vazduh,nitko ih nikad nece cuti. Onda mozda nekad,dignut ces se,shvatiti da nema smisli vise cekati pomoc koja nikad nece stici,da ne mozes tu plakati,odlucit ces krenuti dalje sve dok neka druga prepreka [teska prepreka] ti se ne pojavi na putu. I onda ces opet pasti. Ponavljati sve ispocetka. Bol. Suze. Tuga. Jecaji. Opet ces moliti za pomoc, a sam znas da je nikad neces dobiti.. no nada ipak posljednja umire.
Tesko je. Tesko je sve to gledati. Kako opstati? Tesko!! Sta je sreca na ovom svijetu. Jeli itko ikad dozivio onu pravu,iskrenu,istinitu srecu? Ne znam.. mislim da nije,i mislim da nece. To je previse za nas. Nismo to zasluzili. Nije moje da sudim,ali ... Opet ne znam. Svijet je zbunjen! Ja sam zbunjena. Ti si zbunjen. Ona je zbunjena. Oni su zbunjeni.... Ok, zbunjeni smo!
.. odoh sad da sutim!


16.06.2008.

Nekad davno,u jednom dalekom kraljevstvu zivjela je..

Da.
Bilo je to juce. Sjela sam u onaj mracni,prasnjavi,uski kutak moje sobe i gledala tamu kako me grli svojim crnim i hladnim rukama. Gledala sam u crno,ali u isto vrijeme sam mogla vidjeti i druge boje. Crvena. Zuta. Zelena. Plava. Ruzicasta. I mnogo druge..
Uzela sam komad papira i olovku. Krenula sam pisati. Misli su naglo pocela da izlazi,iskacu iz moje glave i srce,i kao da su se ljepile po papiru.. Koja lijepa rijec izazivala je lijepo sjecanja. Sjecanja se tobom. Stvarala je osmijeh na mom licu.. A onda. Onda suze. Sjetim se kako si me povrijedio. Ali ne zelim sad da se sjecam,ne zelim sad da pisem o tome,ne zelim da pisem o tebi. Ne zelim! A i necu !
Pisat cu o sebi. Tko sam ja zapravo? Kakva sam? Sta ja volim? Ne poznajem sama sebe.. Stranac sam sebi! Svakog dana sve vise iznenadim sama sebe. Gledam osobu u ogledalu i ne prepoznajem. Jedan dan radim jedno,volim jedno,imam zelje,.. a slijedeci radim drugo, volim nesto drugo,imam potpuno druge zelje. Pa onda opet vracam se onim starim. Moguli ostati samo na jednom? Ne znam..
Onda.. onda slazem sebe. Obecam sama sebi nesto i slazem.Kako me nije samo STID! Ljuta sam.. Pokusavam da stvorim odgovornu osobu,a ne ovo malo,bahato ,razmezeno deriste kakva sam sad. Jbg moram se promjeniti. Mozda je to nemoguce. Hh ne znam ..
Kao da postoje dvije osobe a jedno tijelo. Jedna Ja koja mi se svidja i druga koju mrzim,prezirem,za koju zelim da nestane!
* Nekad i kad sam tuzna uspijem naci vedriju stranu,biti sretna. Znam razveseliti ljude. Biti hrabra. Ne plasim se nicega. Obozavam tu sebe!
* Onda ona druga Ja. Katastrofa! Bojim se svega. Plasim se sama sebe. Sutim. Ako mi se nesto ne svidja,idalje sutim. Grr.. mrzim tu sebe!
Svi me znaju kakva sam. Ponekad bahara. Tvrdoglava. Sasava. Cudna. Brzopleta. I svidja mi se ta JA. I druim se svidja ta slobodna i hrabra osoba. A ne ova ustogljena glupaca. Pocela sam se mjenjati od nedavno. Ne znam tacno kad. Ni zasto. Nema neki poseban razlog,mozda i ima. Ne znam.
Previse sam umorna.
Ne mogu da realno razmisljam. Mozda nekad nastavim pisat ovaj post. II dio . Mozda! Sada NE!

*EmoTionalFreak*

15.06.2008.

It was a dream..

Ok.
Stojim na nekom kamenom brezuljku.
Iznad mene morsko nebo.
Ispod mene velika provalija.Ne znam ni koliko je velika,ni koliko je duboka.Ali strasna je.
Smisljam jednu igru.
Nisam bas sigurna kakvu.Ne znam ni ime. Ni boju.Ni da li je teska. Ni da li boli. Ne znam ni kojeg je ukusa,mirisa..
Bit ce to samo nasa igra.Moja i tvoja.Zato pst,ne govori. Slusaj tisinu,stopi se sa njom,i nece te primjetiti.
Provalija mi se svakog trenutka cini vecom i dubljom,sve vise strasnijom.
Cujem zvukove.Zvukove boli,tuge,ocaja.Ti jecaji su strasni. Jezim se. Zabijam čavle jecaja u butine. Pitas me za igru. Cekaj. Igrat cemo je sutra, sada sam se probudila.


+ napad inspiracije +

13.06.2008.

On the way to Wonderland ! (:

- Sta je sa tim svijetom? Nista,stoji!

..Sunce zuto,boje zlata,kreativne intuicije.Nebo plavo,prostrano,ogrmono,djeluje umirujuce.Trava zelena,sjaji se na suncu,zlati joj vlati trave,nekako hrani,pomlađuje.Suosjeca se samnom.Tako je zelena,a i ja sam iznutra.Po livadu rasuto cvijece.Crveno.Zarka crvena boja,kao ratoborni Mars.Kakav je ovo svijet?Svijet obojen duginim bojama.. Lijep? Da,mozda.Ali meni opet nekako strasan,iritirajuci.Sve te boje.Svi ti osmjesi.Jezim se.Perfkecija misli i konfuzija ciljeva je najveci ovdje problem.Kako traziti savrsenstvo za koje znas da ne postoji.I onda ga na kraju pronadjes.Barem mislis da si ga pronasao.Nadjes se u nekom srednjem svijetu.A da li je taj svijet savresen?Ne znas..
Nastavljam da razgledam,posmatram...
U tom svijetu nema pravih ljudi.Samo lazni.Mozda me zbog toga i plasi.Jer sve je lazno.Osmjesi,suze,boje,trava,nebo,sunce,cvijece.. sve! I sta sad? Bolje je zivjeti u tom predivnom,savrsenom svijetu ali gdje je sve lazno,nego u ovom groznom realnom svijetu.Hm.. ne znam. Valjda treba traziti nesto dobro i u ovom stvarnom.Ali da postoji to nesto "dobro" ljudi (kao sto sam i ja ) ne bi se trudila da u svojoj glavi stvore imaginarni svijet.Onaj svijet stvaran po njima.Gdje ce se osjecati ugodno,gdje nece patiti.. Ali vec pomenuto , taj svijet ima jednu gresku,koju ne moze niko ispraviti.Nema pravih ljudi! Sve je lazno! Sve!
Huh trebaju nabaviti etiketu IMAGINARNO.Ali kada cemo zapravo shvatiti da nista nije idilicno,nista bajkoviti,da ne moramo da lutamo da mozemo pronaci nesto lijepo i u ovom svijetu.Ili je to pak nemoguce.Mozda je ljudski mozak tako stvaran,programiran,da nikad nije zadovoljan,da uvijek trazi nesto drugacije,bolje.Koliko god to bilo dobro mi zelimo jos bolje - pa onda koliko god to bilo odlicno,opet nije dovoljno -
Opet posmatram..
Kako je samo lijep.Saren.Trudim se da izustim tu rijec.SAVRSEN.Ali i ne mogu i necu.Nije savsren.Nije.Ima greska.I to ne samo jedna,nego vise njih.
Sjedoh na travu.Mekana je.Mirise.Savrsena?Nije! Sirim nosnice i udisem cist vazduh.I on mirise.Milioni i milioni mirisa rasuti su po tom cijelom svijetu.Kao najskuplji i najfiniji parfemi.Cak nekako i ljepsi.Trudim se da zapamtim.Da ne izgubim sve te mirise,da barem one najljepse cuvam negdje.. Lijep je taj moj imaginarni svijet.Pomalo magican. Tuzno je to sto sam tu sama,nema nikog.Jedini stanovnik sam Ja. Umorna sam od svega.Zelim da barem negdje budem sama.Da imam mir,tisinu,slobodu. Sada mi je jasno to zasto svi mi negdje bjezimo i krijeme se od realnosti.
... odo nastaviti zivjeti i sanjariti u mom svijetu,udaljit cu se malo od ovog stvarnog ,koji jos uvijek nije spreman za promjene ..

12.06.2008.

It's hard ..

Tesko je.
Tesko je okrenuti novu stranicu i poceti ispocetka.
Boli me to sto vise nisi moj.
Sada si samo njen.
Svakim danom sve si vise i vise dalje od mene,a blizi si njoj.
Sta? Postaces njen rob?
Okrenula te protiv mene.Vise ne mozes ni da me pogledas.Grizel te savjest zbog onog sto si mi uradio il je to nesto drugo.. Nesto sto je ona usadila u tvoj mozak i sada ne mozes da razlikujes dobro od loseg,realno od nerealnog ,vise me ne poznajes.
Za tebe sam sad samo stranac.
Nalazimo se izmedju dva zida.
Prolazis pored mene,a ni ne osvrnes se.Samo onaj tvoj pogled leden,ni lijepa rijec,ni osmijeh..Nista!
A gdje si nestao?Gdje je nestala osoba koju sam voljela.Koja mi je bila sve.
Ona je sve to unistila.Unistila je sve ono meni najdraze i naljepse kod tebe.
Krojila te je po svojoj mjeri,po svom ukusu.
Sada si samo njen.Zauvijek njen.Samo njoj pristajes.Stvaran si za nju.Ona te sama stvorila.Stvorila je cudoviste...
Mrzim je zbog toga.

11.06.2008.

Fairytale :*

Stara kuca na nekom brdu.Crna.Oronula.Strasna.Obrasla dvecem,liscem.. Zapustena.Na verandi sjedi stara gospodja.Ne znam koliko joj je godina.Ali mogu reci da je jako stara.Bas je kao i kuca.Crna,strasna,stara..
Sjedi na dotrajaloj stolici i miluje svog crnog macka.Posmatra okolinu.Plasim se da me ne vidi,jer ko zna sta bi uradila.Mozda je ona vjestica.Mozda bi poslala jato nekih zlih ptica na mene,da me pojedu zivu.Mozda bi bacila neke cine na mene i pretvorila me u neku cudnu zivotinju i takva bi morala ostati do kraja zivota.A mozda ne bi nista ni uradila,mozda bi samo nastavila posmtart pustos oko sebe.No,ja sam se idalje trudila da ostanem neprimjetna.
Sunce je przilo.Obasjavalo je njeno staro,bijelo lice.Niz celo vukle su joj se dvije kapljice znoja.Bore su bile duboko urezane u njeno lice.Bile su to bore boli,tuge.. Kosa joj je bila zavezana u pundzu.Crna poput uglja.A onda opet kad sunce baci svoje zrake mogla sam vidjeti i veliki broj sjedih.Gledala sam je.Ruke su joj drhtale.Valjda je tako kod starih ljudi.Znam da joj hladno nije,jer je napolju strasno vruce,mozda nekih 40 stepeni.Mogu reci da je nekad u mladosti bila jako lijepa.Ne mogu biti sigurna,ali mogu je zamisliti.
Macak se trze i odluta negdje.Zapuha hladan vjetar.Jao kako mi je samo prijao.Toliko sam dugo sjedila na sunci bez kapi vode i vec sam polako osjecala malaksalost,tako da mi je on stvarno prijao.
Stara gospodja ustade sa stolice.Pogleda prema nebu.Pogled kao da joj je zastao na suncu.Mozda je pricala sa nekim njenim Bogom,ili pak sa suncem.Mozda ga je molila da se sakrije iza debelih oblaka,molila je za kisom.Jer sunce joj je skroz unistilo sve usjeve,sada nije imala sta da jede.
Onda spusti pogled.Nekako se savi i sage prema zemlji.Kosti su joj bile jako stare i umorne.Onim mrsavima rukama pipala je zemlju.Zapravo neku povrsinu prekrivenu prasinom.Pitam se o cemu je u tom trenutku razmisljala.Onda se polako dize,i uhvati rukama za ledja.Sigurno su je boljela.Ona crna kosa sada se oslobodila gumice i vise nije bila u pundzi sada je necujno padala joj na lice.Onda pogled joj skrenu prema onom brdu na kojem sam ja bila.Prestrasila sam se.Brzo sam se sagelda da me ne bi vidjela.Polako sam digla glavu ali ona je idalje gledala u mom pravcu.Legla sam na zemlju.Mogla sam joj vidjeti glavu kako idalje gleda.Skiljila je.Kao da se pitala da li stvarno iza tog brda ima neko,il joj je sunce udarilo u glavu.Zeljela sam da ustanem i da joj mahnem.Mozda bi joj bilo drago,Mozda bi bila sretna,jer sigurno je vec jako dugo sama u ovoj pustosi.Mozda nema nikog.Ali ipak nisam,ostala sam lezati tu.
Kako sam bila jako umorna,sunce me je omamilo i zaspala sam.Pala sam u duboki san.Sanjala sam neku prostranu livadu.Potoke.Cistu vodu.Hranu.Cvijece.Sve ono za cime su moj oci zudile da vide.Jer oko mene je bila pustinja.Sama prasina.Pjesak.A vode i hrane nije bilo nigdje.Nesto me probudi iz sna.Brzo sam ustala,otresla pjesak sa sebe.Pogledala sam nebo.Bilo je crno,a po njemu rasute zvijezde.Osjecala sam se bolje,bas sam se odmorila,iako sam bila zedna i gladna.Pogledala sam prema onoj staroj oronuloj kucici.Gorilo je svijetlo.Nesto me mamilo da odem do one starice,ali pomalo sam se plasila.Izgledala je tako bezopasno i slabo.. Ali opet nisam.Nekako kroz mrak vidjela sam da se nesto mice.Bio je to onaj njen macak.Vrata kuce se otvorise.Na ulaznim vratima stajala je ona,starica.Slabasnim glasom rece "Lucifer.."  Zvala je macka, a on odma potrca i udje u kucu.Pocela sam da razmisljam o imenu.LUCIFER.To je ime djavola.Zasto mu je dala to ime? Mozda je vjestica.Krv mi se sledila u venama.Bilo je i hladno a i vise sam se plasila starice.Iz kuce se zacu neki vrisak.Ne znam da li je bio ljudski il zivotinjski.. il ko zna.Mozda je ubila macka,a sada ce da ga pojede.Da sam otisla do nje onda kad sam to zeljela,mozda bi ja sada bila na njegovom mjestu.Nisam znala sta da radim.Onda iznenada kao da me neko udari po glavi pado u duboki san.Spavala sam citavu noc.Probudila se jako kasno.Bila sam prekrivena pjeskom.Sigurno je vjetar jak puhao tokom noci i nanosio prasinu.Sunce je vec visoko bilo na nebu,i udaralo mi u oci.Jedva sam ustala.Protrljala sam oci,a ispred mene se nalazila ona starica.Uplasila sam se.Skamenila se na mjestu.Nisam znala sta cu.Da li da vristim? -a svakako me niko ne bi cuo- Da li da pocnem trcat? - a kamo bi to ne znam,gdje god bi pogledalo,bi je samo pjesak,pustinja - Starica mi se priblizi.U glavi mi se pocese prevrtat misli.Sta ce napraviti od mene.Mozda ce me zivu pojesti.Mozda ce me skuhati i pojesti,a ostatke baciti pticama.Jao kako sam se samo prepala.Ona je svojim nogama koracala prema meni.Pruzila je desnu ruku a u njoj je drzala jabuku.Pogledala sam je.Oci su joj blistale.A i smijala se.Iako je bila stara imala je sve zube,jako lijepe... Uzela sam joj onu jabuku iz ruku i pocela jesti.Bila sam tako gladna.Starica je citavo vrijeme samo sutila.Kada sam pojela jabuku zahvalila sam joj se,a ona je samo klimnula glavom.Onda mi je pokazala rukom prema sjeveru,kao da mi je govorila da idem tamo.. Krenula sam.Cudno,ali uopste nisam razmisljala o njoj .Ni ko je bila. Da li je vjestica.Ni ciji je bio onaj vrisak.Nista!
Naglo sam se probudila.Bila sam u svojoj sobi,u svom krevetu.Starica mi je pokazala put da izadjem iz zemlje maste.Tamo me je zvala jer mi je trebala inspiracija.Inspiracija da zaboravim na sve ruzne stvai u ovom odvratno svijetu...

09.06.2008.

Žvake xD

Eh ovako,
Definitivno,ali definitivno sam ovisnik o zvakama.
Stalno ih kupujem.Po 2-3 pakla na dan,a  ako ne i vise.
Uvijek ih moram imati sa sobom.Bilo gdje da krenem i one idu samnom :D
Mislim..
Uvijek sam ih kupovala,ali tek sam danas zakljucila koliki sam ovisnik.Pa to nije normalno.
Ewo i sad dok pisem ovaj post zvacem zvake =)
Aaaaa ovisnik sam!
To mi je kao droga!
Bem ti zvake,odose mi pare djaba xD

09.06.2008.

The End !

Zavrsila se skolaa! Jeeej! Konacno!!  :D

07.06.2008.

.. Sve uspomene sa kaputa stresi ..

Onako slaba i krvava vukla se po golom asfaltu i trazila lijek za srce.Oci su joj bile tamne,crne,onda krvave.Imala je pogled ubojice.U lijevoj ruci nosila je neku sliku.Staru,blijedu.Ponekad bi zastala i pogledala u sliku,a onda bi naglo ruku spustila i sklonila sliku.Kao da joj se gadila.Nije htjela nikako da je gleda.Pa onda opet trenutak slabost,stane i gleda.Desnom rukom miluje je.Pritisce je u svoje grudi.Obasipa je poljubcima.Onda opet ono gadjenje.Pogleda je sa toliko mrznjom,pa krene da pocjepa.Onda stane.Tajac.Opet je naglo skloni.Pritisce je rukom.Nekako snazno,jako,ali opet oprezno da je ne bi pocjepala.Hod joj je sve tezi i tezi.Koraci odzvanjaju.Odzvanjaju bolom i mrznjom.Ona je sve slabija i slabija.Idalje trazi lijek,ali nigdje ga nema... Odjeca pocjepana.Prljava.Izgledala je kao neko strasilo.Kosa neuredna.Niko je nije mogao prepoznati.Svi su je znali kao veselu i dragu osobu.A sad? Sad se pretvorila u cudoviste.Gledala ih je sa toliko mrznjom i streljala pogledom.Trazila je njega medju njim.Onu osobu na slici.Ali nije ga bilo... Pitala se sta radi? Sa kim je? Da li misli na nju? Grize li ga savjest? Opet zastane i pogleda u sliku.Mrznja svakog trena postaje veca i jaca.Baci onu sliku na pod.Kao kakav list sa grane spusti se na zemlju.Sad se jasno mogla vidjeti osoba na slici.Lijep momak.Kratke crne kose.Crnih ociju.Ona pade na koljena i pusti suze.Jedna kanu bas na sliku.Pokvasi je.Sunce pozlati tu suzu,pa je i slika izgledala kao da je od zlata.Pocela je gorko plakati.Suze su bile teske.Plakala je i plakala.Konacno se smirila.Shvatila je da time nece nista postici.Ali je isto tako znala da ne moze vjerovati sebi,da ce opet pustiti suze.. Naglo se podigla na noge.Opet je pogledala sliku.Oci su joj blistale.Desnom tenisicom snazno je zgazila i okrenula se... Isla je negdje,nije ni sama znala gdje.Hodala je i hodala.Onda opet stade.Duboko se zamislila.Ne znam o cemu je razmisljala.Mozda joj je bilo zao one slike,jer to je ipak jedina koju je imala od njega.Mozda je htjela da se vrati i ponovo je uzme.. Onda na licu pojavi se neki kiseli osmijeh.Smijala se.Ne znam ni zbog cega.Mozda se smijala samoj sebi,jer je bila budala.Patila je zbog njega koji nije vrijedan toga.Pustila je suze koju njemu nisu vrijedne.Ali on je za nju vrijedio puno,puno.Voljela ga je.Uvijek je znala da ce ga zauvijek voljeti.Zna to ona i dan danas.. Odlucila je da ga zaboravi.Zapravo odlucila je da ce to pokusati uraditi,ali nije znala da li ce uspjeti.. Krenula je dalje...

05.06.2008.

A sta je pisac ovim htio da kaze?

Eh.. Totalno samo prestala pisati.Mislim pisem ja postove redovno,ali nije to,to.Vise ne mgou nikako sjesti za komp zagrijati stolicu i pocet pisat neku pametnu i interesantnu,osjecajnu pricu.Trudim se,ali mi nikako ne ide.Citavo vrijeme pisem neke gluposti,ili ponavljam vec napisano.Skrozz sam zablokirala.Neki dan cekam prijateljicu i ogledam se u nekom prolazu.Pocela sam u sebi da krojim i stvaram pricu,ali nisam imala rijeci,nisam znala kako da opisem.Kao da je sve to izbrisano iz mog rijecnika.Na trenutak zastanem pa se sjetim,pa mi krene dobro.I onda mislim kad dodjem kuci napisat cu post.. ali onda nemam pojma ni sta sam razmisljala,ni sta da pisem.Jednostavnop rijeci nece napolje.Nikako! Ostale su zarobljene negdje duboko u meni. Zelim da pisem,jer jedino tako mogu reci kako se osjecam.Po tome ljudi mogu shvatiti kakva sam.Razmisljala sam i o tome zasto se desava ova stanka.Zato jer me boli.Boli me jer je on hladan.Sad i njega krivim.Pa sta? Krivit cu ga za sve,imam pravo....
Skidam okove sa sjecanja,i boli me jos vise.Ne mogu ni da disem,a kamoli da pisem.Ne mogu da pricam o sreci.Ne mogu ni o radosti,kad ja samo vidim crno.Sve mi je crno.Boli me sad jos vise,kako pisem o ovome.Gledam njegovu sliku i mislim "a sta da ga opisem.. mozda u par recenica a mozda i mnogo vise..bas bi bila lijepa prica" -Ali ne mogu,jer nema onih rijeci.Potrgo je moju djeciju mastu.Ne mogu da vjerujem da je nestala!Oce li se ikada vratiti?Zelim da je pronadjem.Tesko mi je postat ovakav covijek koji ne zna,koji ne razumije,koji ne moze.Bol me steze u grudima.Zarobio mi je srce ali dijete u meni nece odnijeti.Zapravo vec jeste.Pretvaram se u cudoviste bez osjecaja.Tako npr.. Hodajuci pokraj mene se niodkuda stvori neko malo crno kerce.U torbi sam imala sendvic koji nisam namjeravala pojesti.Gledao me je svojim krupnim smedjim,staklenim i tuznim ocima i molio me,preklinjao,da mu dam nesto da jede.Ali samo sam prosla.. nisam se ni osvrnula.Zaboravila sam i na sendvic.Nije me bilo briga za psa.I ja patim,pa nikom nekukam.I on mene unisti pa ne trazim nista.Grr.. opet pocinjem njega da krivim,a znam da nije kriv,dobro mozda jest malo,ali jedini krivac u ovoj prici sam ja.Ja imam negativnu ulogu.. ali tesko je priznati da sam kriva....
Ja samo zelim svoj svijet natrag,svoju mastu,smisao za pisanje,za zivot.. Samo to.

05.06.2008.

Dream.

.. Spavam.Nekako kroz san osjetim njegovu ruku.Osjetim njegov dah.Cujem kako dise.Znam da je tu.Miluje mi lice.Dodiruje mi usne.Sklanja mi kosu sa lica.Tako je njezan...
Ali to samo sanjam...

04.06.2008.

.Maybe.

Mozda nekad budem Ja.
Mozda nekad budem potpuno iskrena.
Mozda nekad ljudi budu iskreni prema meni.
Mozda budem sretna.
Mozda ne budem vise patila.
Mozda budem voljela,ali iskreno.
Mozda me bude volio,bez predrasuda.
Mozda nekad odem na bolje mjesto.
Mozda nekad prestanem patiti.
Mozda nekad moje suze budu vrijedne.
Mozda vise necu plakati.
Mozda nekad sve bude savsreno.
Mozda nekad ljudi ce biti dobri.
Mozda ce dobro vladati.
Mozda nece biti zla.
Mozda ljudi vise nece svijet bojiti crnom bojom,nego ce naci onu boju srece i citavog ga njome obojiti.
Mozda nekad shvatim Onog gore.
Mozda mi on pomogne.
Mozda me nekad cuje,mozda nekad se sjeti da sam tu,da postojim i odluci da me saslusa.
Mozda ucini svijet boljim i sigurnijim mjestom.
Mozda ce kisa donositi radost a ne suze.
Mozda cemo se radovati svemu,jer sve ce biti lijepo,savrseno.
Mozda sve bude lijepo.
Mozda svijet postane bajka.
Mozda nekad neko procita ovo,shvati,shvati mene moja razmisljanja,mastanja,mozda nekad neko pronadje nacin da ispravi greske koje je covjecanstvo napravilo.Mozda pokusa.Mozda uspije,a mozda ne...

04.06.2008.

(:

Grmi!
Obozavam kad grmi!
Sjeva..
Munja kao da plese na nebu..
Obozavam i zvuk..
Volim grmljavinu!

04.06.2008.

Nesto imaginarno..

.. Sunce izlazi i baca svoje prve zrake.Izasla sam napolje.Sjela sam na onu svoju najdrazu dotrajalu klupicu i posmatrala svijet oko sebe.Sve je bilo tako veselo,tako sareno.Raspjevane boje zabadale su mi se u oci.Cvijece je polako plesalo na vjetru.Umivalo se jutarnjom rosom,a sunce mu je susilo lice.. Gledala sam nebo.Plavo.Prostiralo se u beskraj.Hvatala sam ga rukama,trcala sam za njim,ali bilo je brze od mene.. Ptice su mi pjevale na uhu,neku jako cudno pjesmicu.. a i ptice su bile cudne,kao da tu vrsta nikad nisam vidjela.. kao da su samo to jutro postojale za mene,i vise nikada nece,samo su meni pjevale.. ja sam jedina bila pozvana na koncert i sjedila sam u prvom redu.Imala sam najbolje mjesto.. Uzivala sam.Vjetar me grlio svojim toplim rukama.Plesala sam mu u zagrljaju.Pricala sam mu kako sam sretna.I bila sam sretna.Kako i ne bi,kad sam bila okruzeno ljepotom.To jutro bilo je carobno.Nevino.Okupano jutarnjom rosom i pozlaceno polenom.Nicija masta to ne bi mogla zamisliti. Sjela sam na travu.Bila je malo vlazna,ali nije mi smetalo.Vlati trave milovale su mi ruke.. Bilo je to kao u onom najnjeznijem majcinom zagrljaju.. Nabrala sam neko cvijece i stavila u kosu.Osjetila sam opojni miris kako mi se siri po kosi.Bio je to miris prirode... Dugo ga vec nisam osjetila,bio je to onaj tajanstven,imaginaran,cudan,a lijep miris.. Mislila sam da ga je ona ostra zima davno unistila svojim okrutnim ogrtacem,ali nije.. on je neunistiv! Sirila sam nosnice i duboko udisala.. neka sjecanja,memoari vracali su mi se.. Sjecala sam se djetinjstva.Bezbriznog,radosnog,razigranog.Sjecala sam se male djevojcice koja je voljela svijet.Voljela je zivot... Neka mala bubica sleti mi na nos i odnese mi misli.. Sad su nestala zajedno sa njenim krilima.. bubica je odletjela.

 

01.06.2008.

Summer!!

Eh doslo mi nesto da napishem.Probudila se neka zelja u meni pa sam odma skocila i sjela za komp,ali onda nisam znala sta da pishem.Razmisljala,razmisljala.. i odlucila da napisem post o dogadajima koji uskoro slijede.Znaci raspust i ljeto!!! Ne mogu docekati.Imam osjecaj da ce mi ovo biti najbolji raspust.Ocjene su mi super.Ma odlicne.Ne mogu biti bolje.Sve same suhe petice.Jeeeeej!Mislila sam da cu imati malo problema sa nekim predmetima,ali sve je super.Popravila sam loshe ocjene i sad chilam do kraja skolske godine.Inace,skola mi traje do 10 juna. -.- Imamo neke nadokenda [jbm im nadoknade,nikako da nas ostave vishe na miru] Al nema veze,procice to nama brzo.Iako je sad stvarno dosadno u skoli [barem meni],jer sve ocjene su mi zakljucene,tak da djaba dolazim,a ne daju nam napolju,jer smo pravili probleme.Al izdrzat cu nekako! Jbg,moram.A onda 3 mjeseca miline.Pa onda kad nam pocne skola idemo na ex! U Opatiju.5 dana! JeeeJ.Cant wait! Sto se tice raspusta,nemam bas nekih posebnih planova.Samo znam da ce mi biti xtra.Ja,prijatelji,sunce,jezero,bazen.. ma Raj! Eh nekad tamo u julu,10 dana dosade.A mozda i ne bude tako grozzzno.Inace idem sa roditeljima na more.I to moram nekako izdrzat.Ali owo ce biti lakse,jer volim more i mogu se po citav dan kupat,ali znam da ce mi par osoba tih 10 dana jako,jako nedostajati.Joj sljedece godine 8 razreda. Aaaaaa!! Jao kako wrijeme brzo prolazi,k0' da sam juce bila 1 razred.Joj sjecam se tog dana [ispricat cu wam to u jednom od narednih postova,budi jake emocije u meni..] Ugl, brojim dane do raspusta. Zelim vam svima ugodne praznike!! (:

28.05.2008.

hahah :D


28.05.2008.

Bleed It Out .

26.05.2008.

.. iza svakog ugla stalno neko vreba.. [xD]

.. Niko nije kriv za to,sto te volim toliko,al osmijeh tvoj je kriv da znas sto me osvajas ..

Ne mogu! To je jednostavno jace od mene.Koliko god mi govorili da ne valjas,da nisi za mene,da si grozan,da mi lazes,da si prevrtljiv,ja tebe idalje volim i ne mogu protiv osjecaja.Izgledam kao zarobljenik,drzis me u saci i stisces,boli me to,vrijedjas me,ali kao da to ne osjetim,kao da ne cujem,ne vidim.Pravim se slijepa pred tobom.Sve ti oprastam.Koliko je to dobro? Eh,nije to dobro.. Ali ne mogu.Ne mogu! Volim te! Jedini si kojeg sam ikad u svom zivotu voljela.Ti u mojim ocima nemas niti jedne greske.Ti blistas.Ti si moj osmijeh.Ti si moj razlog da budem sretna.A Ona? Ona moze pricati.Ona moze prijetiti.Ona moze biti tvoja.Moze te i voljeti,ali znam da je ne volis.Znam! Mogu mi pricati sta god zele.Mogu me smatrati budalom,ali ne mogu unistit i otkloniti tebe iz mog srca.Tu si se zarobio.Sam sebe.Zabio si se,necujno,da nisam ni znala,da se nisam niti okrenula a vec si bio tu.Tu u mom srcu.Ali vise nisi,sad ti i jesi moje srce.Ono sto me pokrece ,pokrece da zivim.Zbog tebe sam sretna.Tuzna.Smijem se.Placem.Volim te.Mrzim te.Volim te .. Osjetim te u svakom trenutku.Mislim na tebe.Motas mi se po glavi,kao kakva skitnica zarobljena u nekom labirintu.I jednostavno ne mozes pronaci izlaz i nestati.Mozda ne mozes,a mozda jednostavno ne zelis.Mozda ni ja ne zelim.Hodam po plocniku i slusam kako mi koraci odzvanjaju.Misli mi uvijek odvedu na jedno mjesto.Odvedu me tebi.Ti ne zelis da te ja zaboravim.Zelis da te uvijek volim. Ti si kao droga.Ne mogu vise bez tebe.Uvijek me uspijes nekako osvojeti onim svojim sarmom.Svi te vole na neki nacin.Ali niko ne voli da budes samnom.Govore mi da sam bolja od tebe.E jesam li ? Nisam...

.. Krade mi te cesta,kradu mi te ljudi ...

25.05.2008.

(:

Bravo Laka!

21.05.2008.

.. She lies and said she's in love with him, can't find a better man, she dreams in color, she dreams in red ..

20.05.2008.

Na putu do doka luke srece.

.. na moru! More je plavo.Ogromno.Nedohvatljivo.Strasno. Duboko. Prepuno cuda,koje ljudske oci nikad nisu vidjele,a ona ce ostati tajna i misterija za njih.Mozda ne zauvijek... Puno je zivota.Neceg neshvatljivog i tajnog.Stojim na doku i gledam ga.Imam zelju.Pricam mu zelju a talasi mi pjevaju.Zapravo nisam sigurna da li  to talasi meni pjevaju,ili neke izgubljene sirene dozivaju pomoc svojim carobnim glasom... Nastavljam da mu pricam.Zelim da sam sretna! KaZem mu,ali mi ne odgovara.Napravim se budala i umislim sebi da mi trazi objasnjenje.Zasto sretna? Pa zar nisi sretna? Svi misle da jesi.. Napravih korak-dva i sjedo na jedan veliki kamen.Bio je vreo.Sunce mi je tacno udaralo u oci,ali mi nije smetalo.Zasutila sam.Gledala sam onu cudesnu bijelu crtu izmedju mora i neba... Onda opet nastavi pricati... Ne,ne! Oni misle da sam sretna.Oni ne znaju da to nije osmijeh,to je grc.Kako mogu biti sretna, kad svaki put kad me val srece poprska svojim morskim dlanovima,desi se lose.Budem sretna,jako sretna.Budem zadovoljna.Ali to traje jako kratko.Onda dodje oluja i svojim bjesnim rukama odnese ono meni najljepse i najdraze.Postanem jedna.Sama sebe mrzim.Onda pocinjem i da umisljam.Pocinjem umisljati da sam sretna,a nisam!Ocu da budem! Molim te ispuni mi tu zelju.. Povedi me sa sobom u dubine.U tvoje skrivene odaje.Dvorove koje krijes vec stoljecima,a niko ne zna za njih.Zivi li tu neko?! Pitam se.. Sigurno su jako sretni.. Opet sam zasutila.More sada prica.Necujem ga.Necujem ga ni sada kao ni prvi put.Ali sada je drugacije.. sada nisam nista umislila da mi je reklo.Ustala sam sa onog kamena.Na straznjici su mi se ocrtale neke linije i udubile u kozu.Jako cudno i smijesno.Nasmijala sam se.Malo me je boljelo,ali nisam se obazirala.. Krenula sam. Ne znam ni gdje,ali sam jednostavno isla.More mi je pokazivalo put.Razmisljala sam o tome zasto nikad nisam sretna,mozda i jesam ali toga nisam svjesna.. Ne znam.

20.05.2008.

(:

.. idem tamo gdje je sve po mom!

Naziv bloga promjenjen!! :D

20.05.2008.

Marchello - Jedan

Odlicna pjesma.Ovisna sam!  (:

 

Zivim u senci senke tvoje senke... i znam da znas:
jos uvek sminkam stvarnost tvojom bojom, jer drukcije ne umem
ne razumem, ne zelim pred laznim svetom celim da se lazno veselim...
To nije osmeh - to je grc. Ljudi su slepi.
Lepi dani, nasmejani, za tebe - za mene skice,
druge duge ulice, srce skitnice zgazeno nehotice...
Znam da znas. Jer u svim snovima ti vrtim sve te prazne reci
praznim danima. Nestajes. I prica odavno nije fer:
lepotica i zver - suvise razno. Sve je prazno.
Prazno je zarazno. Neprolazno.
Vracam se njima - zar mislis da se stvarno ponosim time?
U mojoj glavi posle svega sve one nemaju cak ni ime...
...samo te oci posecene vetrom koje sjaje bas kao i moje
- znam da znas, al ne vidis i ne cujes, i ne znas koje
male stvari se broje... i dok porazi se roje,
plasim se da priznam da postojis, rane gnoje... i da mi falis...
Fale mi dodiri, fale mi reci, fali mi osmeh
fali mi lice, fale mi lazi, fale sitnice
- dosta krivice! Ptice selice nestaju...
Ja ostajem i svi ti pogledi me plase:
prokleti srecni zagrljeni ljudi! ...te uloge su bile nase...
Samo moje i tvoje! A gde smo sad? Gledaj u mene! Nema mene...
samo sene uspomene... samo tragovi...
Koliko dobijes, toliko das. Ti nisi smela... znam da znas...
...znam da znas...znam da znas...

Refren:
Jedan zivot - gde prestajem ja, gde pocinjes ti
Jedna ljubav - gde stali smo mi, gde sad su drugi
Jedan zivot - gde prestajem ja, gde pocinjes ti
Jedna ljubav - gde stali smo mi, gde sad su drugi
Jedan zivot - gde prestajem ja, gde pocinjes ti
Jedna ljubav - gde stali smo mi, gde sad su drugi
...i reci, sta je to ponos, sta je to sram? Ne zelim da znam!
...i kad se svet srusi, na starom mestu bicu sam...


Sve suze sveta sprala je kisa. Na kraju nisi ni siguran
da si uopste plakao, niti da si dno dotakao...
...a nagao kakav jesam, slagao sam sebe da si laz
I vratio se svojim starim stazama...
Ali ni svi peroni sveta me ni malo nisu promenili:
i dalje isti blejer iz bloka, uvek mastarskog oka,
nikad izvan svog toka... mikrofon i dalje rokam na putu do doka luke srece.
I dan je taj sto me vara, plavetnilo neba misli skrece.
...a onda padne noc, prokleto dugi sati, sakatim srcem shvatim:
sitnice, ponos, inati nece mi dati da pratim trag - a znam:
sve je nista, slomicu kazaljke, vreme ce stati,
kosmos ce cekati! ...da samo umem da te vratim!!!
Trazim te, sanjam te pijanim ocima, u nocima, u tudjim licima,
u stanovnicima nekih drugih svetova - gde je nas?
Micem usnama bez glasa dok pada zaborava plast...
Cutim jer znam da znas. Uvek si znala i uvek znas! Ti...
Jedina moja, tebi koja odavno nisi jedina:
svaka sekunda kao godina, al' barem znam na cemu sam,
i barem znam da nema nas i spreman sam da budem nasmejan pred svima
iako te kad sam solo i dalje oblikujem od oblaka dima!
...i kroz paucinu vracam dane kad smo ti i ja jos bili tim
oprosti sto nemam snage da te slazem da ti zelim srecu sa njim
a i sta ce ti to od mene? Sve uspomene s kaputa stresi,
samo budi to sto jesi, tu gde si ... sta god da se desi,
ti budi oke i nikad ne saznaj kako to boli
kad nekoga volis a mrzis, kad mrzis a volis
i lomis se da izdrzis...
Ostaje nada da ce nekad negde neko hteti da shvati
mene.. moja lutanja, mastanja i sanjanja i znati da ih prati
i ko zna... mozda jednom nadjes me, tamo gde prestajem ja
gde pocinjes ti, gde stali smo mi, gde sada su drugi...
...ali sresces samo stranca, slucajnog prolaznika i pogled leden...
...iako te je taj neznanac nekada voleo vise od sebe

17.05.2008.

I Love You !

.. You make me fall in love , And now I know I can't be the only one ..

17.05.2008.

.. prijatelj i prijateljica? .. [perverzno sam dijete.]

.. Pricala mu je.Pricala mu je o svom zivotu.O svemu! Potpuno mu je vjerovala.Bio joj je sve.Roditelj - kojeg nikad nije imala.Bio joj je brat.Sestra.Simpatija.Ljubavnik, ali nikad ga tako nije gledala, prije svega on joj je bio Prijatelj.Voljela ga je.Voljeo je on nju.Uvijek bi je pazljivo posmatrao i primjetcivao bi svaki mali detalj na njenom tijelu.Mladez iznad usne.Neki oziljak na lijevom ramenu.Sve ga je to interesovalo i zanimalo.Pitao se ciji su joj geni.Zeljeo je da pretrazi svaki kutak njenog tijela.Da je osjeti.Da im se tijela stope u jednu.Mastao je,ali ona.. Ona nije mislila niti zeljala isto.Obozavao je njen miris parfema.Uvijek isti,a uvijek drugaciji,unikatan.Pricala mu je.. a on je milovao po crnoj kosi,i sklanjao je sa njenog cisto bijelog lica.Gledao joj je usne.Pune.Crvene.Vrele.Zelio je da svojim usnama dotakne njene,ali plasio se.Mislio je da ce ga odbiti.Da ce je izgubiti zauvijek...

.. Ljetna noc.Sjedili su na onom istom mjestu dok mu je ona pricala,a posljednje zrake sunce milovale im kose.Opet ju je pazljivo slusao.Uvijek mu je pricala o skoli.O nekum svom tajnom zivotu.Pricala mu je kako bi zeljela da ima roditelje.Kako je to nekad zaboli sto je siroce,ali opet je bila sretna jer je imala njega.Rekla mu je  - "Ti si mi sve.Volim te najvise na svijetu braco." Braco!?Ta rijec ga pogodi pravo u grudi.Nesto puce u njemu.Trgao se i ustao,a njena glava sa njegovih koljena poleti i udari u beton.Izvinuo joj se.Nije je boljelo,ali ga se strasno prestrasila.Nikad ga nije vidjela tako ljutog i agresivnog.Uvijek je bio miran,smiren tip.To joj se najvise i svidjalo kod njega. Pogledala ga je u oci.Bile su tuzne.Stiskao je sake,i naglo poceo lupati od zid.Jos se vise prestrasila.Pitala ga je u cemu je problem,ali nije joj htio odgovoriti.Nastavila je biti uporna,ali on je bio tvrdoglav i sutio je.Prestao je udarati.Pogledao je njene smedje oci kako blistaju.Ruke su joj se tresle.Iz oka kanula joj je suza.Snazno ju je zagrlio i na uhu joj saptao -"Izvini,izvini.. molim te oprosti mi." Stisla ga je jace uz sebe.Osjetio je miris onog njenog parfema.Poceo je ljubiti po vratu.Godilo joj je.Oboje su uzivali.Onda je prestao.Lagano mu je rukom okrenula glavu prema njegovoj i dotakle njegove usne...

Zaljubila se.

.. noc je tiha.Drzeci se za ruke krenuli su prema beskrajnoj cesti.Cesti srece,mozda?.. Niko ne znam.Niko ih od te noci nije vidio.Ali svi su vjerovali da su negdje,daleko i da su sretni.

16.05.2008.

Guess Who Is Back?

Eh.. vratila sam se sa bolovanja :D (1 dan sam bila totalno odstudna) Problemi cudne prirode xD .. Mah kako god ja da okrenem,ne mogu ja nikako bez svog bloga,i kad mogu pisat i kad ne mogu opet je lijepo nekako doci i pocet pisat neki jako glup i bezvezan post,i tako pisat ga neko duze vrijeme,a opet na kraju znam da ga uopste necu objaviti , nego da cu sve izbrisati.,.gegegeg :))) Et tak.Kad mi dodje neka inspiracija mozda nesto i napisem :D .. heheh :)) Eto pozdrvaljam i ljubim vas sve.. Puno pUno pusicaa :* :* :)))) ... jao kako sam cudna.Citav dan ljudima govorim kako ih volim.. ccc.. ma volim vas :D  btw:postala sam sentimentalna xD a kao nisam bila? haha .. Nee.. Mos mislit :D .. ma nisam ozbiljno! Znamo!! Ali ozbiljno! ( znam da nista nista razumjeli sto sam napisala,al ajd' koga briga :D )

15.05.2008.

... :D

Eh vako.. Uzimam godisnji odmor! Nema vishe bloga! Mozda ozivi opet nekad :D .. Kiss :* and Luv Ya All :*

12.05.2008.

.. Slucajni prolaznik u mom srcu.

Suncan dan.Dvanaesti maj (barem tako pise u mom kalendaru.mozda i nije.mozda sam ostala zatocena u vremenu.u proslosti.ili sam pobjegla u buducnost) No..

Hodam po plocniku.Iz asfalta se dize prasina.Sunce przi.Ne mogu da gledam,smeta mojim smedjim ocima.Polako dizem glavu prema nebu i grlim ga.Divim mu se.Zatvorenih ociju pricam mu.Sunce mi idalje smeta.Oblaci prekrivaju nebo i igraju se sa suncevim zracima.Cas prekrivajuci ih,cas dopustajuci im da se probiju i osvijetle mi lice.Trava zlatno-zelena.Mirise.Vlati trave njisu se na vjetru i plesu po njegovoj melodiji.Divan sklad.

Osjecam ga u zraku.Njega osjecam.Zelim ga da je tu samnom.Molim sunce da mi ga dovede.Ali nema ga.Znam da je negdje blizu,ali mi je daleko.Znam da ce doci.Ali ne jos.Znam da hoce.Ali ne danas...

Vjetar zapuha jace.Grane drveca pocese plesati.Poziva ih na valcer.Gledam u ono drvo.Veliko.Tu sam znala provoditi sate i sate citajuci nesto (neki bezvezni magazin,il neku knjigu za cijeg autora nikad nismo culi) .. no,idalje mi se svidjalo.Voljela sam to drvo.Zeleno lisce mi je saputalo.Mamilo me da se ponovo popnem i sjednem na ono najdrazu granu,naslonjena na stablo.

Zastadoh.Razmisljam o njemu.Prevrtcu mi se misli.Ona njegova crna kosa.Crne oci.Zelim ga.Ne mogu ni docekati sljedeci dan da ga vidim.Volim ga ..

.. love is in the air*

*emotional*

09.05.2008.

.. Little Girl Came Knockin' ..

Cudno.Neshvatljivo.Sta se desava samnom?Pocinjem da se mjenjam.Zapravo ne mjenjam se,samo ozivljam onu osobu koja je nekad zivjela u meni.Ne odrastam.Nisam zrelija.Umjesto djevojke postajem ponovo malo dijete.Djevojcica.Posmatram neke igrackice.Nije ih puno ostalo.Gledam u medu.Zut je.Uvijek mi se svidjala boja.Onda.. Onda posmatram neku lutkicu.Unistena je,ali opet nekako zraci.Zraci mojim djetinjstvom.Vraca me u proslot i kroji sadasnjost.Buducnost.Budi lijepe uspomene.Sjecam se bezbrizne igre. Lopte.Cvijeca.Trave.Sunca.Vjetra koji me na svojim krilima nosio u neku zemlju za koju sam samo ja znala da postoji.Zemlju mog djetinjstva.Predivna je to zemlja.Zemlja djece.Zemlja srece.Radosti.Boja.Zemlja krojena i stvarana od onog najljepseg.Sreca je tu bila gospodar.Oh zelim da sam opet djete.Nekako to potajno u sebi zelim.Nisam ni znala za tu zelju.Ali sada vidim,sada osjetim.Zelim!Zelim! Boli me.Boli me dusa.Bole me sjecanja.Lijepa sjecanja me bole.Malo dijete.Veselo.Razigrano.Nisam imala nikakvih briga.Igra je bila moja najbolja prijateljica.A sada? Sada me ljudi kroje.Pocinju da stvaraju novu mene.Ja to ne zelim.Tjeraju me.Forsiraju da naprave odraslu i ozbiljnu osobu.Ja to ne mogu biti! Uvijek cu bit djete.Dijete koje zna da voli.Iskreno djete.Prepuno zivota.Maste.Zivjet cu u svom svijetu.Necu se ni truditi prilagoditi ovom.Ovom svijetu izgradjenog od necijih ostataka.Prljavstine.Prasine..

.. i don't wanna grow up! *

05.05.2008.

somewhere over something ... **

Negdje.Negdje daleko.. cekat cu te.Zauvijek! Zivjet cu svaki trenutak kao da je posljednji,iako tebe nece biti,ali.. Ali cekat cu te.Nada ti cu se da ces nekad doci.Da cemo biti zajedno, i tada nas niko nece moci rastaviti.Cekat cu te na morima,na dalekim,velikim planinama,beskrajnim livadama.Bilo gdje! Na bilo kojem mjestu.Molit cu se za tebe.Molit cu se za nasu ljubav.Niko me nece moci sprijeciti da se borim za tebe.Strpljiva sam.Ceka cu... Sirit cu ruku i grliti nebo.Moliti cu kisu da te pronadje i dovede meni.Sunce ce te posmatrati i voditi pravom cestom.Doci ces na cilj.A onda cemo biti zajedno. zauvijek!

(...)

04.05.2008.

In Love .. *blushy*   (:

02.05.2008.

+ .. breaThe .. +

Breathe with me

Breathe with pressure

Come play my game - I'll test ya

Psychosomatic addict insane

 

(svdja mi se pjesma.. +super je!)

02.05.2008.

.. Prica iz mracnog kutka moje sobe ..

Sjedim tu.Prasina mi pada na lice.Neka bubica leti mi oko glave.Bas je smijesna.Mala,zuta,smedja,sa velikim krilima.Upustam se u pisanje.Bas mi ne ide.Nikako! Pocinjem da razmisljam o nekim stvarima koje su se desile u davnoj proslosti.Pa onda iz davne proslosti prebacujem stvari u skoru buducnost.U toj mojoj proslosti na trenutak sve mi se cinilo crno.Na onoj djevojcici koja je tu zivjela nije bilo traga od osmijeha.Ona nije poznavala znacenje rijeci "sreca".Za nju to je bila nepoznata rijec,koju je pokusavala i trudila se da pronadje u rijecniku... ali svaku put kad bi shvatila,nesto bi se pokvarilo,i ona bi opet bila na pocetku.Djevojcica je bila nesretna.Jako nesretna.Trudila se da popravi neke stvari,koje se nisu dale popraviti.Radila je pogresno.Nije shvatala.Ali isto tako nije bilo nikog da joj pomogne,da joj kaze,nije bilo nikog da joj pokaze pravi put.Gdje god bi krenula opet bi se vratila na pocetak,i tako se stalno vrtila u krug.Bolilo je.Bolilo je to sto nije imala nikog.Bila je okruzena,porodicom,prijateljima,svima koji su je voljeli,ali niko od njih je nije svatao.Niko se nije ni trudio da je shvati.Ona je za njih bila mala,djevojcica.Cudna.Govorili su : "Ma, procice to nju.Pusti je vidis da samo blebeta gluposti.Ona samo oce paznju da skerne na sebe.Ostavi je.Pusti je na miru." Djevojcici je to jako smetalo.Na kraju uvijek bi ostala sama.Sama sa svojom tugom i bolom.Sama sa nekim skrivenim osjecajima,za koje ni ona sama nije znala da postoje.Molila je,trazila je,svuda je trazila,ali ne.. nikog nije bilo.Nikog da je pazi,da je razumije,shvati.Uvijek ce biti sama.Ali borit ce se,nece odustati,bit ce snazna jaka...

..idalje sjedim.Dvije suze mi se klizu po licu,padaju,padaju na list papira i prave dvije mrlje.Opet razmisljam o proslosti.Obecala sam nesto.Obecala sam samoj sebi da cu biti jaka.A da li sam? Muci me to pitanje.Strasno me muci.Vracam trenutke,dozivljaje iz proslosti.Sve to vracam u sadasnjost,nadajuci se da cu pronaci pravi odgovor.Ali odgovora nema.Nastavljam da kopam po proslosti.Idem dalje,dublje.. ali idalje odgovora nema. Trudim se jako.Ali nemam vise snage.Citam ono sto sam napisala,i nekako,cudno ali istinito.. Nekako kroz citanje shvatim da sam zapravo odrzala obecanje.Ja sam jaka!Snazna!Ne dam se! Oh,sad sam i sretna.Smijem se sama sebi.Govorim u sebi,kako sam sretna.Ponavljam to po milion puta.

... i nisam u krivu.Ovo je istina.Okruzena sam ljudima koji me vole,koje ja volim,i prije svega ono najvaznije koji me shvataju,kojim je stalno da me shvate i da budu uz mene.Uvijek.Sada.Bilo kad..

30.04.2008.

.. Negdje na prijelazu ceste.

Idalje stojim tu.Kao kamen.Kao statua.Ne mogu da se pomaknem.Razmisljam o tome sta mi je napravio.Kako me je samo povrijedio.Taj dan,moje srce je puklo na dva dijela i vise nikad nece kucati kao jedno.U glavi mi je samo mrznja prema njemu.Jedini osjecaj koji je ostao je on.Da,on! Osjecaj koliko ga mrzim,i koliko mu zelim smrt.Budi se nasilnik u meni.Ubica.Oh, kako ga samo mrzim.Prezirem! Svaku noc on je u mom snu.Tu sam ja gospodar a on rob.Unistim ga,pa opet ozivim.Mucim ga.Smijem se u sebi.Smijem se njemu kako puze po prljavoj cesti dok mu se prasina lijepi po oznojenom licu,i moli me da mu oprostim,da ova tortura prestane!Ja se smijem jos glasnije,jer to u mom snu nikad nece prestati,ta mrznja je svakim danom sve veca i jaca... On je mene unistio samo jednom rijecju,jednim dodirom,jednim pogledom.A ja cu njega polako,da vise pati,da me nikad ne zaboravi!Predivan je a mozda i bolestan,al ipak predivan osjecaj,unistit onu osobu koja je sve unistila u tebi,samo negdje u nekom mracnom kutku tog srca lezi ta mrznja.Mrzim ga! Mrzim ga! Mrzim ga! Mrzim ga! Mrzim ga! Sto puta mrzim ga! .. al onda dok jos tu stojim nepomicna,javi se neko dijete.Ja.Tihim glasom sama sebi govorim,sapucem,nije on nista kriv,ti ga idalje volis.Uvijek ces ga voljeti!Ne daj da mrznja prevlada,i unisti tu tvoju neiskvarenu i cistu ljubav.Budi jaca.Ustraj!

Trgoh se,idalje sam stojala na onoj cesti.Ljudi su me cudno gledali,a vozaci su mi svirali pitajuci se da li cu ikad prijeci na drugu stranu.Krenula sam ..

Jos.. Jos moram da razmislim o svemu,sta da uradim.

(prica napisana 8.09.2007.)

27.04.2008.

Logican,obican dan.

.. Sunce baca svoje zrake sve visocije.Zlati vlati trave.Susi kapi rose sa cvijeca i lisca.Budi svu prirodi i poziva je da krene u novi dan.Ja lezim u svom krevetu.Lijena.Umorna.Bez ikakve zelje da ustanem i iskoristim ovaj magican dan.Gledam u plafon i ne vidim nista.Ni ona prasina vise nije tu.Sve je otislo sa proljecem.Sve se promjenilo.Ipak,ustajem.Nisam bila gladna.Obukla sam svoju najdrazu sivu majicu na tufnice (: .Crnu suknjicu,i zute starke... i da.Naravno.. dodatak bez kojeg ne idem nikamo.Torba prekrivena raznim bedzevima. (: Pogledala sam se u ogledalo i nasmijala osobi koju sam gledala.Duga smedja kosa prekrivala mi je lice.Odjeca,ni tam-ni vam.No ipak sam nekako bila zadovoljna.Krenula sam. Sve je bilo sareno, veselo, magicno. Vjetar mi je mrsio kosu,a topli proljetni zrak milovao lice. Otisla sam u svoj najdrazi kafic sjela i narucila omiljenu vocnu-salatu sa prelivom od narandze... Zatim sam krenula dalje. Divila sam se svemu sto sam vidila.Po prvi put bila sam ponosna.Ponosna na sebe,na svoj grad.Voljela sam sve.Bila sam ispunjena zivotom.Mahh.. predivan osjecaj. Vratila sam se kuci ispunjena ljubavlju.Uzela cokoladu,sjela za komp,i ispricala.

26.04.2008.

.pick a star on the open sky.

Svjeze je.Sunce se polako spusta iza obzora.Necujno baca svoje posljednje crvene zrake.Obasjava joj lice.Cvijece je zatvorilo svoje latice i sada se polako i bezbrizno njise na gospodinu vjetru,dok im gospodje zvijezde stvaraju novo nocno svijetlo i pripremaju pricu za laku noc.Ona sjedi na svojoj najdrazoj klupici i posmatra njegove predivne plave oci.Sjedi mu u zagrljaju dok joj on nesto sapuce na uho.Tiho.Ne cuje ga.Ali nije je briga.. Jedino sto zeli jeste da je veceras sa njim u zagrljaju noci.Hiljade svitacu u ovoj veceri su njihovi fenjeri.Pita ga : "Ljubljeni moj,da li me volis" ; "Naravno da te volim ludice moje mala" - odgovara joj sa sirokim smijeskom na licu, koji je otkrio red predivnih bijelih zuba.Zagrlio ju je jace,snaznije.Kao da ne zeli da ode.Zeli da ova noc nikad ne prodje.Da tu nastave sjediti citavu vjecnost.

ali vjecnost... to je previse.. previse je i za dvoje zaljubljenih kao sto su oni. Svanut ce jutro,a noc ce nestati kao i vecernji san sa njom.

25.04.2008.

Izmedju 4 zida.

Tonem.Negdje daleko,duboko.. Pronalazim sebe,a onda izgubim.Nestanem.Vratim se na isto mjesto.U onaj crni,mracni ugao moje sobe.Sjedim izmedju cetiri zida i razmisljam gdje sam,tko sam zapravo... Onda opet ne stajem.Odlazim.Na nekoj drugoj strani sam price.Sad neko drugi pise i stvara moj zivot.Kroji moju sudbinu.Svojim sicusnim prstima zapisuje. Stani! Opet sam tu! Soba.Mracna.Hladna.Puna bola. Uvijek cu tu ostati.Nikad necu moci da odem i vidim sta je na drugoj strani.Na veseloj strani.Tamo gdje je zivot obojen najljepsim bojama.Saren.Raskosan.Predivna je to bajka,ali za mene ona ce i ostati samo bajka.

Gledam u plafon.Prasina je svuda.Vec dugo vremena je tu.Sjenke.Svuda su.Ne znam ni od cega.Zar se od praznine moze stvoriti sjenka?Ili .. ili su to neke izgubljene sjenke,necega sto je prije zivjelo u meni.Sto vise ne postoji.Je li to mozda ono sto pokusavam da nadjem na drugoj strani price.Zelim da okrenem stranice.Da vidim! Da osjetim! Da cujem! Da pricam! Zelim da zivim! Da budem!

Ali ne mogu..

Ja cu zauvijek biti zarobljena u svojoj prici.

.. a druga strana ce i zauvijek biti misterija.

 

25.04.2008.

Gum!

Eh danas sam otkrila jedne totalno nove zvake!

Vako je to bilo..

Divan dan.Sunce baca svoje uzarene zrake i przi asfalt.Proljetni zrak mi miluje lice.Sve je predivno,sve me mami napolje.. Mama me je poslala da kupim hljeb i jos neke stvari za dorucak.Cim sam usla u svoju omiljenu prodavnicu na polici na kojoj uvijek stoje zvake,razlicitih boja i okusa opazila sam jedne nove.Male.Rozo-zute.Sa nekim cvijeticima.Pitala sam prodavacicu za te zvake,a ona me je cudno pogledalo,i cudom se cudila zasto sam tako zainteresovana za te "bezvezne" i jeftine zvake.No.. Kupila sam ih jedno 10.Nakon dorucka stavila sam ih 5 ,jer su jako male.Pocela sam da pusem ogromne ruzicaste balone.Po ustima mi se razvlacio miris jagode.

Brzo sam pojela i ostalih 5.

(zaboravila sam kako se zvake zovu.vjerovatno nikad nisam ni pogledala njihove ime.. no svejedno,sutra je novi dan i ponovo cu otkriti neke guba zvake,a ako ne,onda cu kupit si opet ove i puhat svoje ruzicaste balone)

24.04.2008.

Boring!

Jao! Kako mi je samo dosadno! Ne znam sta se desava samnom! Nemam inspiraciju da napisem neki pametan post.Necu nista da citam.Jednostavno mi je mrsko! Sta god krenem da radim!Necu.Ne mogu.Mrsko mi. Grrr..Drugarice me zovu napolje.Ja necu! Jedino sto sam uspjela uraditi,da nisam samoj sebi prigovorila,je da se okupam! Hahaha! Upravo tako. I onda.. opet nemam sta da radim.Sjela sam u mracni ugao moje sobe i pocela da sastavljam neku pricicu.Tuznu.Pomalo strasnu.Al tuznu.I nekako sam se upustila u pisanje.. ali mi ni to nije islo.Pocetak a nigdje kraja.Tako da sam odustala i od te price. ii.. opet nista ne radim.Sad kad zavrsim sa ovim postom vratit cu se u onaj kutak i napisat kraj! Ako uspijem. :)

20.04.2008.

:*

Emo 4ever!

Mrzim pisati prvi post..

Nikad ne znam sta da napisem..

Pa et.

Valjda ce vam se moj blog svidjeti..

Pokusat cu da budem manje naporna i dosadna ... :)))

 

Emo <3 Big Hugg and Kiss** From Me <3 <3


<< 08/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031